The moment she walked in

The-Fall-Occasion-Evening-Shoes-at-MYHABIT

The moment she walked in

She was recognised

My toes trembled

As I finished the sentence

The moment she sat at the table closed to mine

She was recognised

My lips closed

As I consumed the last peace of a cake

The moment she bursted into laugh

She was recognised

I sat quietly

Sipping the coffee, thinking

What if she walked in yesterday

Would I remember her

As she walked out into the night

 

© Marijana Mary Mrvoš

Jutro u promjeni

Eduard 2

Ja sam svako jutro fascinirana promjenom

svjetla

mjesta

tvog naručja

pogleda

udaha

izdaha

topline poda

nenamještenosti zavjesa

zvižduka susjeda iz prizemlja

buke vode

nepodnošljive lakoće kojom kapljice klize u dodiru s kožom

mirnoće posture modela u ateljeu

krhkosti ugljena

našiljene olovke za crtanje

mirisa kože na pregibu vrata i čeljusti

tek izrasle brade

glasa radio voditelja

u otkucajima srca

u elastičnosti kože

u pogledu golubice s druge strane prozora

punine koja se otvara u cvijet i podere plod

u nečemu nevidljivom što se plete

pod noge i poteže me za suknju,

koje me čini drugačijom, a istom

koja me vodi KUĆI

© Marijana Mary Mrvoš

© Fotografija Eduard Dimač 

 

Jedan dan

Mjesec_Eduard

Slušam Phila Collinsa – Love Songs and Ballads. Večer se spušta nad Zagrebom. Možda čujem i rominjanje kiše, siječanjske, s potencijalom da se pretvori u tanku opnu koja mami na piruetu.

Autor fotografije je Eduard Dimač kojem se zahvaljujem što mi daje slobodu da se koristim njegovim radom.

Jedan dan

Stojim na lijevoj margini A4 papira

Prebacujem težinu s lijeva na desno, pogledavam u

nevidljivu granicu margine i sigurnosti

Zaštitar, na odlasku, namješta naočale

Granica ostaje prazna, mogu ponovno koraknuti u zlatan kavez od 112 katova

Korporativno računalo, mobitel, auto, kartica, vrijeme

Skupi kostimi, depilirane noge, besprijekorna frizura i niska bijelih bisera

Prezentacija, tablični izračuni, priče o ciljevima i postignućima

Gdje sam ja?

U kavezu, van kaveza, na margini?

Prilazim porti i vidim da mi je pukla očica na čarapi

Iznevjerila me, besramno mi se ceri u lice, iscrtava pukotinu kao plugom zaoranu

Kašljem da privučem pozornost korporativnog zaštitara

„Oprosti, imaš cigaretu?“

Gledam me s blagim prezirom.

„Nije dozvoljeno prositi , odstupite.“

Zauzima borbenu poziciju marinca.

„Ne prosim, tražim dim“, rekoh i zagledah se u vrh nebodera

„Smith je još uvijek na 113 katu?“

„Odstupite“, čujem umjesto odgovora.

Iz utrobe zlatnog kaveza izlazi Smith, u svom teget odijelu za utorak.

Smiješi se novim zubima poslaganim poput kraljevskih pingvina na pohodu.

„Martha, od kud ti?“, začujem mu glas, prilazi, ljubimo se

Zaštitaru preko lica prelazi sjena, postavlja pitanje koje ostaje neizgovoreno

Smith me počastio hot dogom i kavom u papirnatoj čaši

On se vraća na 113 kat, ja se vraćam margini, sita i bezbrižna

Prođe jedan dan

© Marijana Mary Mrvoš

 

 

 

Crvena kosa

20151205_154126 (1)

Na ramenima mi se smjestio crn plašt zbog kojeg postajem mrvica kruha zaostala od ručka na kuhinjskom stolu. Bili smo sami u kući. Kroz otvoren prozor čulo se zujanje pčela. Mirisalo je na lubenice. U podrumu, u velikom loncu, hladili smo najveću lubenicu koju smo pronašli u voćarni. Znalački si lupkao i mjerkao malo jednu malo drugu iz hrpe lubenica složenih po podu, sve dok nas vlasnik radnje nije nagovorio da uzmemo kapitalca među lubenicama. Ne sjećam se koliko je težila ali jedva smo ju smjestili na zadnje sjedalo fiće. I tako smo se, nas dvije, zajedno naginjale s lijeva na desno dok su se kuće izmjenjivale kao u sporom filmu.

Ručali smo hladnu pileću salatu. Mačak je opet pokušavao sa zida srušiti bakinu svetu sliku. Pustili smo ga da pokušava. Znali smo da će u jednom momentu odustati i smjestiti se na lijevu stranu kauča, onu bliže prozora i zaspati kao da ništa nije bilo. Nešto ga je, s vremena na vrijeme, izluđivalo. Nešto.

“Tata je otišao.”

“Kamo je otišao?”

“Na drugo mjesto.”

“Na koje mjesto?”

“Na drugo mjesto.”

“Lažeš, nije mogao samo tako otići, nismo pojeli lubenicu.”

Trčim prema podrumu da provjerim je li lubenica na istom mjestu. Ako je ona tamo onda će sve biti dobro i tata će se vratiti kao i obično u pet popodne. Pred podrumom stoje nepoznati ljudi i svojim tijelima mi onemogućavaju da uđem. Mrzim ih. Osjećam se kao mačak koji pokušava srušiti svetu sliku.

Kolona ljudi u crnom nestaje iza zavoja i tad se pomičem. Trčim. Rukama skidam plašt s lica i kose koja se u trku vijori kao zastave, kose koju sam naslijedila od tebe, guste, crvene. Trčim na brdo na kom raste rijetka trava, bodljikavo plavo cvijeće i srebrni bor koji si zasadio kad sam se rodila. Grlim njegove meke grančice. Suze mi vlaže lice dok si tražim mjesto poput mačka na kauču na lijevoj strani bliže prozora. Zrak miriše na lubenice.

© Marijana Mary Mrvoš