things_n

Kalendarska godina 2015. na isteku, vremenska elipsa se vrtloži u svom ritmu. Zagledate li se u nju pozornije, uočit ćete iskričavost koja vas podsjeća na snijeg što je upravo prekrio zemlju. Mek, svjetlucav, poput pudera u prahu za klaunove. Na elipsama vremena iskre ljubavne priče.

Svim čitateljima i posjetiocima bloga želim da u vremenskim elipsama pronađu svoje ljubavne priče i da na taj način mijenjaju svijet u kojem živimo.

Priča koja slijedi, nastala je, gotovo u potpunosti, na putovanju vlakom na relaciji Ogulin – Zagreb. Dok je vlak huktao i zastajkivao posjetila me inspiracija. Sretno čitanje.

Ništa u žutoj kabanici

Ništa se gnijezdilo u mojim stopalima već sat, dva, možda i više.

Mjesec zaokružen, gledao je kako Ništa izviruje iz mojih peta njegovanih kod pedikera.

Propeleri aviona se vrte i žude od želje da im stopala kažu sve o Ništa.

Žele ih pitati: „Zašto Ništa nosi žutu kabanicu i zašto se tako ustrajno drži mojih stopala?“

Stopala im odgovaraju: „Ništa se ushirilo i obuklo po modi za kišna vremena.“

Naime, negdje na pola puta interkontinentalnog leta New York – London, Ništa je iz kofera nepoznata putnika izvuklo žutu kišnu kabanicu. Znalo je da će u Engleskoj kišiti i nije se htjelo smočiti. Kad ju je obuklo ponovno se smjestilo u moja stopala izvirujući na petama. Tamo mu se najviše svidjelo.

Dok sam zazivala taksi na Heathrowu Ništa je kucalo u ritmu potpetica. Čekalo je kišu da pljusne i promoči moje nove ljetne sandale boje ciklame kupljene u nekom zaboravljenom butiku.

Vozač taksija smjestio me na zadnje sjedalo i upitao: „Kamo idemo?“

Ništa je odmah izrecitiralo, Waterloo, Black line, ten. Ja sam izrecitirala adresu, u ništa.

Zavaljena na zadnjem sjedištu, u ljetnom kostimu čiji rub suknje se zadigao do pola bedra, gledala sam u prazno.

Ništa je počelo protestirati. Skočilo je u predio pupka i tamo kuca, kuca i kuca.

„Hoću van, hoću na kišu, hoću van, u ništa.“

Nisam se obazirala.

Jesam li plakala za ništa, zbog ništa, za svim što sam ostavila ili sam samo puštala suze da teku i isperu zlatan trn zaboden iz najbolje namjere?

Dok taksi klizi mokrim ulicama odzvanja mi u ušima: „Sve je to za tvoje najveće dobro“ i onda mi, poput srednjovjekovnog viteza, prvo zabodeš zlatan trn u oko, a potom mi zlatnim bodežom probodeš srce. Ne poteče, ni kap krvi.

Ništa pulsira u ritmu ranjenog srca, a vozač taksija, s vremena na vrijeme baca pogled na zadnje sjedalo. Crne oči, kosa uredno smotana ispod turbana jednog Sikha.

Na tren pomislim da je iz moje torbe izašao đžin i da ga sad pod hitno moram namamiti nazad.

S rukama na zatvaraču, spremna da ga hitro potegnem i zatvorim upitah:

„Je li već kišilo u Londonu ovih dana?“

„Nije, danas prvi put, gospođo?“

Nastavila sam ga zapričavati, vjerujući da ću uhvatit moment njegove nesmotrenosti: „Poznajete li, možda, neku trgovinu, gdje se može kupiti dobar kišobran?“

„Da, prtljažnik mog auta. U njemu čuvam sve kišobrane koje su zaboravili moji putnici. Slobodno se poslužite.“

Džin se nije dao smesti, pomirila sam se s njegovim prisustvom:

„Hvala, ipak, vidite li trgovinu kišobrana, stanite, a ja ću sad na tren zadrijemati.“ Rekoh i usnuh san.

 U ruci držim crno mače, žonglerski kišobran, a crna svilena haljina ovija mi se oko golih nogu. Ništa hoda do mene i klopoće u novim Manolo sandalama ciklama boje kupljenih u New Yorku. Nailazimo na ljude u crnim cilindrima, poredane u gustim redovima. Kako im prilazimo oni nam se klanjaju i govore: „Dobro nam došli.“

Mače prede u mom naručju. Plave žilice na vratu kuckaju ispod bijele kože na mjestima tanke da je sve transparentno. Na korak do groba Ništa je zapelo petom u mokru zemlju. Ja sam nastavila hodati i hrabro sam kročila u ništa.

„Gospođo, stigli smo“, čula sam glas.

Dok sam hvatala konce i razmišljala gdje sam Ništa je već iskočilo iz taksija. Veselo je poteglo kabanicu i počelo je skakati po lokvama zaostalim poslije kiše. Ulica je bila čista, oprana i svježa. Ja sam, uz pomoć meke ruke taksi vozača, izašla iz auta. Rukom sam poravnala kostim, jednu nestašnu dlaku vratila sam u pundžu. I tad, baš tad, smogla sam snage iz oka iščupati zlatan trn. Skotrljao se prema lokvici vode što ju je struja nosila u otvor za kanalizaciju. Platila sam vožnju i u tren, dva, zalupila sam vratima svoga stana.

Mače je prelo na dasci. Stopilo se s noći. Samo na momente mogli su se vidjeti odbljesci punog mjeseca u njegovim žutim zjenicama. Samo na momente mogla sam još vidjeti tvoje oči ali kako je večer odmicala izblijedjele su u tami.

© Mary (Marijana) Mrvoš

 

 

3 misli o “Ljubavna priča

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.