Ljubavna priča

things_n

Kalendarska godina 2015. na isteku, vremenska elipsa se vrtloži u svom ritmu. Zagledate li se u nju pozornije, uočit ćete iskričavost koja vas podsjeća na snijeg što je upravo prekrio zemlju. Mek, svjetlucav, poput pudera u prahu za klaunove. Na elipsama vremena iskre ljubavne priče.

Svim čitateljima i posjetiocima bloga želim da u vremenskim elipsama pronađu svoje ljubavne priče i da na taj način mijenjaju svijet u kojem živimo.

Priča koja slijedi, nastala je, gotovo u potpunosti, na putovanju vlakom na relaciji Ogulin – Zagreb. Dok je vlak huktao i zastajkivao posjetila me inspiracija. Sretno čitanje.

Ništa u žutoj kabanici

Ništa se gnijezdilo u mojim stopalima već sat, dva, možda i više.

Mjesec zaokružen, gledao je kako Ništa izviruje iz mojih peta njegovanih kod pedikera.

Propeleri aviona se vrte i žude od želje da im stopala kažu sve o Ništa.

Žele ih pitati: „Zašto Ništa nosi žutu kabanicu i zašto se tako ustrajno drži mojih stopala?“

Stopala im odgovaraju: „Ništa se ushirilo i obuklo po modi za kišna vremena.“

Naime, negdje na pola puta interkontinentalnog leta New York – London, Ništa je iz kofera nepoznata putnika izvuklo žutu kišnu kabanicu. Znalo je da će u Engleskoj kišiti i nije se htjelo smočiti. Kad ju je obuklo ponovno se smjestilo u moja stopala izvirujući na petama. Tamo mu se najviše svidjelo.

Dok sam zazivala taksi na Heathrowu Ništa je kucalo u ritmu potpetica. Čekalo je kišu da pljusne i promoči moje nove ljetne sandale boje ciklame kupljene u nekom zaboravljenom butiku.

Vozač taksija smjestio me na zadnje sjedalo i upitao: „Kamo idemo?“

Ništa je odmah izrecitiralo, Waterloo, Black line, ten. Ja sam izrecitirala adresu, u ništa.

Zavaljena na zadnjem sjedištu, u ljetnom kostimu čiji rub suknje se zadigao do pola bedra, gledala sam u prazno.

Ništa je počelo protestirati. Skočilo je u predio pupka i tamo kuca, kuca i kuca.

„Hoću van, hoću na kišu, hoću van, u ništa.“

Nisam se obazirala.

Jesam li plakala za ništa, zbog ništa, za svim što sam ostavila ili sam samo puštala suze da teku i isperu zlatan trn zaboden iz najbolje namjere?

Dok taksi klizi mokrim ulicama odzvanja mi u ušima: „Sve je to za tvoje najveće dobro“ i onda mi, poput srednjovjekovnog viteza, prvo zabodeš zlatan trn u oko, a potom mi zlatnim bodežom probodeš srce. Ne poteče, ni kap krvi.

Ništa pulsira u ritmu ranjenog srca, a vozač taksija, s vremena na vrijeme baca pogled na zadnje sjedalo. Crne oči, kosa uredno smotana ispod turbana jednog Sikha.

Na tren pomislim da je iz moje torbe izašao đžin i da ga sad pod hitno moram namamiti nazad.

S rukama na zatvaraču, spremna da ga hitro potegnem i zatvorim upitah:

„Je li već kišilo u Londonu ovih dana?“

„Nije, danas prvi put, gospođo?“

Nastavila sam ga zapričavati, vjerujući da ću uhvatit moment njegove nesmotrenosti: „Poznajete li, možda, neku trgovinu, gdje se može kupiti dobar kišobran?“

„Da, prtljažnik mog auta. U njemu čuvam sve kišobrane koje su zaboravili moji putnici. Slobodno se poslužite.“

Džin se nije dao smesti, pomirila sam se s njegovim prisustvom:

„Hvala, ipak, vidite li trgovinu kišobrana, stanite, a ja ću sad na tren zadrijemati.“ Rekoh i usnuh san.

 U ruci držim crno mače, žonglerski kišobran, a crna svilena haljina ovija mi se oko golih nogu. Ništa hoda do mene i klopoće u novim Manolo sandalama ciklama boje kupljenih u New Yorku. Nailazimo na ljude u crnim cilindrima, poredane u gustim redovima. Kako im prilazimo oni nam se klanjaju i govore: „Dobro nam došli.“

Mače prede u mom naručju. Plave žilice na vratu kuckaju ispod bijele kože na mjestima tanke da je sve transparentno. Na korak do groba Ništa je zapelo petom u mokru zemlju. Ja sam nastavila hodati i hrabro sam kročila u ništa.

„Gospođo, stigli smo“, čula sam glas.

Dok sam hvatala konce i razmišljala gdje sam Ništa je već iskočilo iz taksija. Veselo je poteglo kabanicu i počelo je skakati po lokvama zaostalim poslije kiše. Ulica je bila čista, oprana i svježa. Ja sam, uz pomoć meke ruke taksi vozača, izašla iz auta. Rukom sam poravnala kostim, jednu nestašnu dlaku vratila sam u pundžu. I tad, baš tad, smogla sam snage iz oka iščupati zlatan trn. Skotrljao se prema lokvici vode što ju je struja nosila u otvor za kanalizaciju. Platila sam vožnju i u tren, dva, zalupila sam vratima svoga stana.

Mače je prelo na dasci. Stopilo se s noći. Samo na momente mogli su se vidjeti odbljesci punog mjeseca u njegovim žutim zjenicama. Samo na momente mogla sam još vidjeti tvoje oči ali kako je večer odmicala izblijedjele su u tami.

© Mary (Marijana) Mrvoš

 

 

Nacija bez mentora

1533948_10153008310683537_1972315824659202523_n

Jutros sam pročitala inspirativan tekst pod naslovom „The Force Awakens and With it, our Workplaces ?“. Autor članka, Sydney Finkelstain, na http://www.oze.com, piše o knjizi koja treba izaći iz tiska u veljači 2016. godine. Privukao me naslov, volim Star Wars filmove i rad Georga Lucasa.

Zapisala sam riječi koje su tijekom čitanja u meni pobuđivale vizije, emocije, sjećanja.

One su: razmjena ideja, pomaganje jedni drugima, više odgovornosti i slobode, provođenje vremena sa zaposlenicima, slušanje, podučavanje, zajednički rad.

Radila sam s kolegama koji su vjerovali, u razmjenu ideja i u pomaganje jedni drugima. Njegovali smo zajedništvo i prihvaćali smo odgovornost za posao koji smo radili.

Popunjavanje vremenskih lista pretvaralo nas je u male robote. Radno vrijeme trebalo je zbiti u segmente od petnaest do trideset minuta. Svaki segment trebalo je definirati s riječ ili dvije koje je trebalo uskladiti s ponuđenim temama izbornika. Inspirativno do bola. Poslije svake ispunjene vremenske liste prštali smo od novih ideja kako poboljšati radni proces, kako bolje komunicirati ili prenijeti korisnicima viziju zapisanu na korporativnoj web stranici.

Tako, ne slučajno, pronađoh promišljanja od prije par godina o tome kako smo zaboravili koje blagodati proizlaze iz procesa podučavanja, koji zna biti bolan i kvrgav ali ljekovit poput tonika s gorkim travama.

Ako ste se zaposlili tijekom devedesetih ili kasnije, vrlo je vjerojatno da na svom prvom radnom mjestu niste imali mentora. Pretpostavljalo se da je znanje, stečeno formalnim obrazovanjem i iskustvo vaših mladih godina, dovoljno da se suočite s izazovnim i zahtjevnim zadacima. Po onoj, baci ga u vodu pa neka propliva.

Sjećam se jednog vatrenog krštenja. Drugi radni dan. Treba pripremiti račun za izvoz. U odjelu sam sama. Tješilo me je znanje o tome da se račun na engleskom kaže invoice. Zvoni telefon. Gledam u lampice i rađa se ono pitanje „to be or not to be“. Koga predstavit, sebe imenom, imenom i prezimenom ili ipak najprije ime firme, ime odjela, možda da probam s Juricom iz IT kojeg vidim kroz staklena vrata. Po naborima i sa slušalicama na ušima vjerojatno zna kako se profesionalno predstaviti kad vam u uredu zazvoni telefon ili kako vanjski poziv razlikovati od onog unutar kuće.

Učimo u hodu. Postajemo specijalisti u hodu. S godinama se nakupilo što dobrih što loših primjera. Nastao je mozaik, koji je na mjestima posložen kako treba, a na mjestima se vidi da ga je slagao nevješt majstor. Matrica znanja ponekad nije protočna i jasna.

Prestali smo njegovati kulturu mentorstva, prestali smo vjerovati da je prenošenje znanja alat koji stvara odgovorne pojedince. Mentorstvom razvijamo kulturu dvosmjerne komunikacije. Mentor prenosi svoje znanje, iskustvo i kroz mentoriranje i sam dalje raste. Učenik donosi interes, želju i počinje se ukorjenjivati ali i pružati nove grane.

Tu smo da zajedno učimo i stvaramo. Tu smo da zajedno napredujemo i da se nagradimo čašicom smijeha, kolačićem razumijevanja, zagrljajem učinjenog i da svoje VIZIJE živimo autentično.

Kako nastaje scenarij ?

Desert-Rose-Wadi-Fa-Lang-copy-750x500-600x400

Namjera ovog naslova je da, privuče pažnju.

Namjera ovog teksta je da, na plastičan način prikaže, kako percipiramo stvarnost, ono što je u nama i ono što nas okružuje

Scena prva:

Jutro, zimski sivo, danima nepromijenjeno. Nogama dotičem pod, navlačim papuče (s crno srebrnim šarama) i krećem prema kuhinji. Polusnena.

Scena druga:

Na ulazu u kuhinju pogled mi se zaustavlja na nekoliko čađavih lokvica što su se formirale ispred frižidera.

„Crkao je i treba kupiti novi. To se najvjerojatnije dogodilo jučer na večer dok nisam bila kod kuće.“

„Sva sreća da ionako nemam previše stvari u frižideru i da je zima pa neke namirnice mogu privremeno skladištiti na balkonu.“

Scena treća:

Odlazim u smjeru kupaonice. Tražim lavor. Punim ga vodom i dodajem sredstvo za pranje. Tražim krpu. Vraćam se u kuhinju. Počinjem s brisanjem sivkaste lokvu koja je uz to i ljepljiva. Brišem, nema potpitanja.

Scena četvrta i prvi trag:

Otvaram vrata frižidera i sistematično vadim stvari, raspoređujem ih po po kuhinjskom stolu i sudoperu. U vratima frižidera, na mjestu gdje obično stoje flaše, ugledam zeleni čep.

„Od kud ovaj čep?“ Okrećem ga. Pokušavam ga pridružiti nekom predmetu koji treba čep ali ne vidim niti jedan sličan u blizini. Nastavljam sa čišćenjem i pražnjenjem frižidera.

Scena peta i drugi trag:

U već gotovo polupraznom frižideru na donjoj polici, kad sam pomaknula vrećicu s porilukom, ugledam plastičnu bočicu od pola litre, prazna, pri dnu tek nešto malo čađave tekućine.

Završna scena:

„Izlila se boca sirutke s okusom borovnice.“

U svakom od nas postoje svjetovi koji imaju svoje priče. Ponekad te priče znaju nadjačati našu osobnost i od subjekta radnje pretvore nas u objekt, ponekad čak i u prilošku oznaku mjesta.

Ne dozvolite čađavim, ljepljivim lokvama da žive vaš život. Njihova svrha i jest da vas ometaju i uspore ali ako ste uporni i upotrijebite pravo sredstvo (nešto mišića, vode i praška) one nestaju i otvara se prostor za nove radosti u danu.

Frižider je čist i mirisan. Kuhinja je oprana. Spremna sam za dobrotvornu plesnu radionicu.

Fotografija je rad fotografkinje  Beth Moon. Posjetite njenu web stranicu: http://www.bethmoon.com/.

 

 

 

 

 

 

 

Crne i bijele papuče

090916134318171

Interijer mi se uopće nije sviđao, ma što da kažem, nije ga niti bilo. Zidovi obojani bijelo i tek jedan željezni krevet s madracem boje različka i bijelom posteljinom, svilenom, čipkanom. Ispod kreveta dva para papuča, crnih i bijelih, uredno složenih. Zašto ne znam ništa o njima, o vlasnicima papuča, pitam se već deset minuta od kad stojim u prostoru. Nitko mi nije rekao da sam s interijerom naslijedila krevet u kom prebivaju vlasnici uredno složenih papuča, crnih i bijelih.

Sjela sam na rub kreveta tako mekog da sam odmah zaspala u interijeru koji to nije ni bio. Zašto ne znam ništa o vlasnicima crnih i bijelih papuča. Ni u snu mi se nisu obznanili.

Dok sam se budila pod svilenom posteljinom interijer mi se ni dalje nije sviđao. A krevet tako mek , u anđeoske sam jasle pala. Kamo god da se mrdnem on bi se namjesti i podupro me gdje treba. Krevet je bio živ, samo što sa mnom nije zborio. Zašto ne znam ništa o vlasnicima papuča, crnih i bijelih, ni krevet mi ništa nije htio reći.

 

nastavlja se….

 

© Marijana Mary Mrvoš

Gola istina

prelepe-fotografije-zime-0

Svaki novi dan u kom se probudimo prilika je da popričamo sami sa sobom, da preberemo misli, osjećaje, preispitamo odnose.

Zima i period pred solsticij mogu nas dodatno ojačati u našim tihim susretima. Utišana priroda u svojoj goloj istini, naoko crna, siva i smeđa, gotovo bezbojna, bez prigovora nas podržava.

 Uz šalicu toplog kakaa ili čaja imamo priliku pomiriti se sami sa sobom. Imamo priliku sa svakim gutljajem otopiti mržnju, ljutnju , strah, ponos, predrasudu, sve pakete koje smo si natovarili na leđa. Imamo priliku otpustiti ih i ostaviti ih iza sebe. Imamo priliku pokazati vlastitu golu istinu.

 

„What a wonderful world“

Ljepotu čine odaje naših mikrokozmosa. Pokažimo svijetu svilene zastore, rezbarije u drvetu, meke papučice optočene biserima i draguljima. Podijelimo jedni s drugima ljepotu i stvarajmo zajedno svijet o kome sanjamo.

„What a wonderful world“

We don’t know where lived a mother called Jessica. She had a son named Janosh. At that time he was three years old. He was a happy boy. He smiled and played all the time. His mum Jessica hardly remembers him crying

One very dull winter morning Jessica was late for a meeting. She parked near a public park and rushed out. The sky was getting darker. Birds who lived in the park stopped singing. They knew it will snow soon. They decided to find a shelter under armpits of an old man who lived in the park.

Once, he was a father of two boys and a girl. He loved them a lot but became an alcoholic. That morning he looked at sky and knew it will snow. He loved snow and decided to go for a walk.

Janosh was quietly sitting. He got bored and started to sing. An old man was passing and heard singing. He stopped and looked through the window. There was a child he could not stop watching.

Janosh saw a man looking at him. He looked scary and there was something unusual about him. He was hiding birds under his armpits. He was not scared anymore. He started to smile and opened a window.

Good morning sir. Are you hiding birds under your armpits?

 An old man was in a shock. He could hardly remember a person speaking to him in years. He looked at his big smile and could not resist.

 Dear boy, would you like to see a little magic?

Yes sir.

He whispered.Birds rushed out, he began to sing.

People passing stopped to hear. People in buildings stopped working. Once, an old man was a famous singer. He saw that child smiling at him he remembered and started to sing:“What a wonderful world.“

Jessica finished her presentation and heard the song. Father used to sing it to her before falling asleep. She remembered Janosh and rushed out.

It started to snow.

© Mary Mrvoš

Volim te, ne volim te

Bellis_perennis_white_(aka)

Volim te, ne volim te. Desetak peteljaka ležalo je odbačeno na travi. Elžabeta je koncentrirano otkidala peteljke i ponavljala je: Volim te, ne volim te.“

Elžabeta je mlada djevojka. Duga pepeljasta kosa seže joj do struka. Uglavnom nosi crno. Elžabeta je zaljubljena ali ne može se odlučiti koga najviše voli. Filip je atleta i poznaje ga od djetinjstva. Njega voli ponedjeljkom. Mladena, šarmera koji ju je sinoć skoro poljubio voli utorkom. Srijedom se druži sa Zdenkom, studentom filozofije i književnosti koji peči picu u kućnoj radinosti i pritom troši velike količine soka od rajčice koji proizvodi baka koja živi na selu. Elžabeta srijedom često ruča picu. Ona i Zdenko obično sjede na terasi u dvorištu njegove kuće i dok se sir s pice rasteže poput žvakaće gume promatraju susjede. Popodne proleti u trenu.

Te srijede Elžabeta se uznemirila kad je čula da crkveno zvono otkucava ponoć. Ponoć, počeo je četvrtak, četvrtak je rezerviran za Stjepana. Moram krenuti.

„Zdenko, kasno je, vrijeme je da krenem kući, možeš pozvati tatu.“ Zdenko se zagledao u mrvicu koja joj se zalijepila za gornju usnicu. Htio ju je polizati.

„Zdenko, slušaš li me?“

„Oprosti, nešto si rekla, zamislio sam se.“

„Kasno je, vrijeme je da krenem kući.“

„Uredu, nazvat ću tatu. “

Zdenkov tata vozio je taxi i uvijek je radio noću. Volio je poluprazne gradskim ulice i kultivirane noćne putnike. Pauze između vožnji popunjavao je bilježeći profile svojih putnika u teku s crnim koricama. Večer je bila mirna. Povukao je zadnji dim cigarete kad je zazvonio mobitel.

„Tata“, začuo je sinov glas„ možeš Elžabetu odvesti kući?“

„Mogu, krećem.“

Ugasio je cigaretu i ubacio je opušak u pepeljaru. Dok je polagano kretao uhvatio je misao kako mu se sviđa ta djevojka duge pepeljaste kose. Pomalo ga je podsjećala na njegovu ljubav iz djetinjstva. Ista krhka građa. Auto je polagano klizilo kad je odjednom ispred sebe na sred ceste ugledao mladića kako maše. Stvori se ni od kud. Uspio je zakočiti. Izašao je van spreman glasno ga ukoriti.

„Molim Vas sestra mi se porađa. Možete nas prevesti do bolnice. Imam za platit vožnju.“ Iz đžepa je izvadio nekoliko zgužvanih novčanica. Zdenkov tata malo se lecnuo. Da nije namještaljka.

„Sjedi na klupi.“ Pratio je pokret njegove ruke i shvatio je da zvuk koji od nekud čuje dolazi iz istog smijera. Soptanje popraćeno tihim kricima. Oglasila se i sova.

Žena na klupi činila mu se premladom. Šiške su joj se zaljepile za čelo. Gledala ga je očima srne dok se rukama pridržavala za stomak. Smjestili su je na zadnje sjedalo. Na putu do bolnice mladić se raspričao.

Ispričao mu je da se zove Stjepan, da studira fiziku i da je zaljubljen u djevojku duge pepeljaste kose koja još ne zna da u voli. Nadao se da će sutra smoći hrabrosti da joj to osobno priopći. Četvrtkom popodne zajedno piju kavu na trgu s platanama.

Opis djevojke Zvonkovog tatu podsjetio je na Elžabetu. Dugu pepeljasta kosu. Ostavio ih je na prijemnom uredu i dok je vozio prema kući razmišljao je kako Elžabeta već ima dečka. Štera, činlo mu se da se ona jako sviđa Zdenku.

Elžabeta je tijekom voženje bila tiha. Prije nego što je ušla u auto mahnula je Zdenku i nasmiješila mu se širokim osmijehom. Razmišljala je kako bi se popodne trebala naći sa Stjepanom. Otkazat će dogovor. Noćas se u njoj nešto prelomilo.

Kad se auto zaustavio pokraj njene zgrade okrenula se prema Zdenkovom tati i rekla je: „Hvala Vam za vožnju.“ Nježno je povukla ručicu i otvorila vrata. Isto tako nježno ih je zalupila. Okrenula se i mahnula mu je. .

Pričekao je dok nije ušla u zgradu. Promatrao je kako joj se duga pepeljasta kosa leluja u hodu. Torba obješena o lijevo rama. Suknja što joj dodiruje skočne zglobove. Čim je nestala kroz vrata pokrenuo je mašinu. Spusti je prozor i zapalio je cigaretu.

Dok se širokim stepeništem uspinjala na treći kat Elžabeta se sjetila da ju je u petak Tvrtko pozvao na tulum. Tvrtko radi u banci i nosi odijela i kravate u raznim bojama. Otkazat će Tvrtka. Otkazat će i Zvonka s kojim bi u subotu trebala ići na izlet u planine. Prestat će chatati s Michaelom, plavokosim i preplanulim rangerom nacionalnog parka u Australiji. Noćas se unjoj prelomilo da voli Zdenka.

Umetnula je ključ u bravu i čula je kako je škljocnula. Ušla je u hodnik i upalila je svjetlo. Pogledala se u velikom ogledalu sa starinskim zlatnim okvirom. Baka je voljela zlatne okvire. Bila je zadovoljna likom u ogledalu. Zaputila se prema balkonskim vratima. Zavjesa se lagano zaljuljala.

© Mary (Marijana) Mrvoš