U ruci držim porculansku šalicu iz seta koji sam naslijedila od mamine sestre Barbare. Nikad do danas nisam imala tako prisan odnos sa šalicama koje je za života pod ključem čuvala u crnoj visokoj komodi sa staklenim vratima. Bila je dio namještaja u kome se čuvalo rublje i posuđe namijenjeno svečanim prigodama i nalazila se u sobi u prizemlju s pogledom na dvorište velike gradske kuće tetka Martina koji se za vrijeme ručka grohotom smijao svojim anegdotama iz odvjetničke kancelarije. U tu sobu godinama sam zalazila jednom za vrijeme božićnih blagdana i jednom preko ljeta dok sam s mamom i sestrom boravila u njihovoj kući.

Koliko se sjećam taj set vidjela sam u upotrebi tek jedno ljetno popodne kad je sebi i mami poslužila čaj. Sjedile su u pletenim stolicama i pušile su cigarete. O nečem su živo pričale ali od razgovor ništa nisam čula jer me je tetak Martin to popodne sa sestrom odveo u grad na sladoled.

Nakon svih godina što su protekle od zadnjeg boravka u tetinoj kući danas po prvi put bez prepreke promatram šalice. Poredala sam ih jednu pokraj druge na kuhinjski stol pravokutnog oblika. Zrake zalazećeg sunca što prolaze velikim prozorom okrenutim prema zapadu ostavljaju svoje otiske na njihovoj površini. Čini mi se da sam ih previše izložila i da bi ih trebala ponovno umotati u šuškavi papir i pospremiti u kutiju u kojoj su dostavljene na moja vrata.

Jutros mi ih je donio poštar. Teta je umrla prije nekoliko tjedana i u nasljedstvo mi je ostavila set porculanskih šalica sa zlatnim rubovima i rozim cvjetovima božura na kobaltnoj podlozi. Ovako izložene svjetlu i pogledu izgledale su živo iako nisam bila sigurna želim li u njima posluživati čaj. Što ako od vreline popucaju i razlome se u stotinu komadića koje više neću moći sastaviti. Što ako se cvjetovi božura pretvore u sparušene latice od kojih svi okreću glavu. Okrenula sam pogled vjerujući da mogu izbjeći utjecaju njihove ljepote.

Onda sam jednu primila u ruku. Jagodicama sam prešla preko ruba. Opipala sam krhku ručku i pokušavala joj odvagnuti težinu dok sam ju držala na ispruženom dlanu. Kad sam na mjestu dodira ručke i šalice primijetila sitnu pukotinu najprije sam se šokirala a potom sam se počela grohotom smijati kao da mi je tetak Martin ispričao jednu od svojih anegdota.

U trenu sam znala što trebam učiniti. Pustila sam ju da mi klizne niz dlan i padne na pod. Slušam kako se lomi u dodiru s pločicama i kao da se morski val obrušava o obale moje kuhinje. Uzimam drugu, pa treću i završavam sa čajnikom. Promatram hrpu razbacanih latica božura kako se kupaju u sitnoj prašini i kobaltnim krhotinama.

Metlicom i lopaticom skupljam komadiće i bacam ih u kantu za smeće. Zatvaram poklopac. Iz ormara vadim gotovo identičan porculanski set i postavljam čajnik s vodom da zavrije. Vani je gotovo potpuni mrak i ništa ne vidim iz osvijetljene prostorije. Gasim svjetlo i puštam da mi se oči priviknu na tamu. Prostorom se odjednom širi miris meda, sredstva za laštenje i toplih maminih ruku. Do mene dopiru glasovi:

„Silvia, uzmi stolnjake i pazi da ti ne padnu na pod i uprljaju se.“

„Margareta, uzmi ona dva srebra svijećnjaka i dobro ih ispoliraj. Krpica za poliranje nalazi se u ladici ispod.“

„Annet, gdje ste do sad, požurite u kuhinju.“

„Da gospođo.“

„Što čekate, idite. Napunite bakrenu posudu vodom i počnite guliti povrće.“

„Martine, što ti radiš u kući, nisi li obećao kupiti božićne drvce?“

„Idem, idem.“

Čujem kako se ulazna vrata zatvaraju. U rukama nosim teški materijal tamno plave boje koji samo što mi nije skliznuo niz ruke. Ulazim u salon u kom je bio dugački stol. Mama je već bila u prostoriji kad sam ušla.

„Silvija dušo, nije li ti to preteško. Spusti to ovdje na stolicu.“

Posjela me krilo i iz pregače je izvadila svježe pečeni medenjak.

„Probaj, reci mi kakav je. Ako ti kažeš da je dobar onda ćemo ga poslužiti ako ne moram peći nove.“

Pogladila me po obrazu dok se medenjak topio u ustima. Zadovoljno sam mljackala

„Mama, dobar je, ne trebaš peći nove.“

„Divno“, poljubila me u vrh čela i počela je odmatati komad platna koji sam donijela.

„Katarina, zašto si joj dala kolač da ostavi mrvice po podu. Nikad ju nećeš naučiti disciplini budeš li tako popustljiva.“

Mama se samo smješkala, nije joj ništa odgovorila.

„Silvia, odi i donesi salvete koje sam izvadila iz ormara i reci Margareti da požuri s laštenjem svijećnjaka.“

Do kraja sam pojela ukusni medenjak i zaputila sam se prema sobi u kojoj su bile salvete. Margareta je laštila svijećnjake. Ruke su joj bile kao u dimnjačara. Počela sam joj se rugati. Dohvatila sam naramak salveta i potrčala sam kroz hodnik kad me je na pola puta do salona dohvatila. Salvete su popadale, a nas dvije nastavila smo se valjati po podu.

„Silvija, Margareta, što ste to napravile?“ Gledala nas je iz ptičje perspektive.

„Za kaznu nećete s tetkom Martinom kititi božićno drvce.“

388740_2270261243220_75465192_n

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.