Postavljamo li si prava pitanja?

pitanjaKako odrastamo dolazimo do točke kad postajemo odgovorni za sebe i krenemo u život. Uvijek imamo izbor.

  • Možemo postati poduzetnici
  • Možemo raditi kod privatnog poduzetnika/u javnom sektoru /u državnoj upravi

Svakim odabirom prihvaćamo pravila i dok god nam ta pravila odgovaraju sve je uredu, odgovorni smo prema sebi. Vjerujem da je odgovornost prema sebi naša najveća odgovornost i se njome trebamo  voditi dok god živimo na planetu

Već neko vrijeme nalazim se u procjepu donošenja odluke kojim putem želim ići. Svakog jutra pitam se postoji li nešto što će me svakog jutra buditi i što će me povesti na put poduzetništva. Čitajući otvorene oglase pitam se mogu li tom poslodavcu ponuditi ono što traži i možemo li oboje bit sretni i odgovorni.

Tijekom ljeta nekoliko tjedana radila sam kao face to face predstavnik UNICEF-ovog programa „Čuvari djetinjstva“. Našla sam se na cesti s fasciklom u ruci oboružana teorijskim znanjem o direktnoj prodaji i mojim željom da se upustim u tu avanturu. Tih dana zaustavila sam na stotine ljudi. Gledala sam im u oči, a tražila sam njihova srca. Većina ih je skrivala i oči i srca zabavljen svojim životom i nisam im zamjerala iako sam morala znati prihvatiti odbijanja. Onda sam privukla one kojima sam otključala srca, govorila sam im prave riječi i sklopili smo posao. S distance gledano, koliko god se ja trudila biti nepristrana, prodavala sam im vlastito vjerovanje u programe, ostvarenje norme stavila sam po strani. Iako sam ispunila zadane norme nije to bio posao za mene koliko god ja vjerovala u program kompanije.

Od kad čitam oglase i tražim novi posao često se pitam zbog čega postoji toliki raskorak između poslodavaca koji izjavljuju da ne mogu pronaći potreban kadar i posloprimaca koji se ne uspiju nametnuti na tržištu. I  jedni i drugi su u pravu, ipak uvjerena sam da postoji jednostavno rješenje jer se ona uvijek pokažu učinkovitim.

Pitam se znaju li i jedni i drugi što žele.

Poslodavac koji ima jasne poslove ciljeve i zna što želi pita li se, u trenutku kad donosi odluku da treba novog suradnika, kakvog suradnika treba, vidi li ga. Često nailazim na oglase koje ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Najsvježije mi je u sjećanju oglas kojim se traži osoba za marketing, skladište i dostavu. Pokušavam si vizualizirati tu osobu kako u dostavnom vozilu na semaforima tweet-a s korisnicima, prati tržište i smišlja novi sadržaj za web.

Posloprimac, kad se odluči poslati prijavu za oglas, pita li se je li to stvarno posao koji će odraditi svojim srcem, ima li za njega potrebna znanja i vještine i je li voljan učiti ili to čini iz osjećaja grižnju savjest te da referentu u HZZ-u, ako je prijavljena na HZZ, može poslati dnevnik traženja posla. Taj dnevnik traženja posla ništa jednostavnije. Napišete listu poslodavaca kojima ste se javili, pritisnete pošalji i obavili ste svoju obavezu.

Stvarna promjena na tržištu dogodit će nam se kada si počnemo postavljati pitanja o tome što nas čini sretnim. Baš danas na to podsjetio me je oglas jedne internacionalne kompanije. Dok sam istraživala podatke na službenoj web stranici pregledala sam i filmove na YouTube-e kanalu. Među njima našao se i film s osnivačem i vlasnikom koji se proslavio svojom jednostavnom reklamom: „My name is Lars Larsen and I’d like to make you an offer.“ Podsjetio me na mog posljednjeg poslodavca Radovana Smrža također osnivača i vlasnika kompanije. Ista jednostavnost, predanost i žar.

Radek je osoba koja me je nakon deset godina rada za poslodavca koji je svoj uspjeh mjerio brojem automobila kupljenih na leasing prihvaćao kao osobu, prepoznao je moje potencijale i nije se dvoumio pružiti mi priliku. Hvala mu.

 

Miriše na Božić

U ruci držim porculansku šalicu iz seta koji sam naslijedila od mamine sestre Barbare. Nikad do danas nisam imala tako prisan odnos sa šalicama koje je za života pod ključem čuvala u crnoj visokoj komodi sa staklenim vratima. Bila je dio namještaja u kome se čuvalo rublje i posuđe namijenjeno svečanim prigodama i nalazila se u sobi u prizemlju s pogledom na dvorište velike gradske kuće tetka Martina koji se za vrijeme ručka grohotom smijao svojim anegdotama iz odvjetničke kancelarije. U tu sobu godinama sam zalazila jednom za vrijeme božićnih blagdana i jednom preko ljeta dok sam s mamom i sestrom boravila u njihovoj kući.

Koliko se sjećam taj set vidjela sam u upotrebi tek jedno ljetno popodne kad je sebi i mami poslužila čaj. Sjedile su u pletenim stolicama i pušile su cigarete. O nečem su živo pričale ali od razgovor ništa nisam čula jer me je tetak Martin to popodne sa sestrom odveo u grad na sladoled.

Nakon svih godina što su protekle od zadnjeg boravka u tetinoj kući danas po prvi put bez prepreke promatram šalice. Poredala sam ih jednu pokraj druge na kuhinjski stol pravokutnog oblika. Zrake zalazećeg sunca što prolaze velikim prozorom okrenutim prema zapadu ostavljaju svoje otiske na njihovoj površini. Čini mi se da sam ih previše izložila i da bi ih trebala ponovno umotati u šuškavi papir i pospremiti u kutiju u kojoj su dostavljene na moja vrata.

Jutros mi ih je donio poštar. Teta je umrla prije nekoliko tjedana i u nasljedstvo mi je ostavila set porculanskih šalica sa zlatnim rubovima i rozim cvjetovima božura na kobaltnoj podlozi. Ovako izložene svjetlu i pogledu izgledale su živo iako nisam bila sigurna želim li u njima posluživati čaj. Što ako od vreline popucaju i razlome se u stotinu komadića koje više neću moći sastaviti. Što ako se cvjetovi božura pretvore u sparušene latice od kojih svi okreću glavu. Okrenula sam pogled vjerujući da mogu izbjeći utjecaju njihove ljepote.

Onda sam jednu primila u ruku. Jagodicama sam prešla preko ruba. Opipala sam krhku ručku i pokušavala joj odvagnuti težinu dok sam ju držala na ispruženom dlanu. Kad sam na mjestu dodira ručke i šalice primijetila sitnu pukotinu najprije sam se šokirala a potom sam se počela grohotom smijati kao da mi je tetak Martin ispričao jednu od svojih anegdota.

U trenu sam znala što trebam učiniti. Pustila sam ju da mi klizne niz dlan i padne na pod. Slušam kako se lomi u dodiru s pločicama i kao da se morski val obrušava o obale moje kuhinje. Uzimam drugu, pa treću i završavam sa čajnikom. Promatram hrpu razbacanih latica božura kako se kupaju u sitnoj prašini i kobaltnim krhotinama.

Metlicom i lopaticom skupljam komadiće i bacam ih u kantu za smeće. Zatvaram poklopac. Iz ormara vadim gotovo identičan porculanski set i postavljam čajnik s vodom da zavrije. Vani je gotovo potpuni mrak i ništa ne vidim iz osvijetljene prostorije. Gasim svjetlo i puštam da mi se oči priviknu na tamu. Prostorom se odjednom širi miris meda, sredstva za laštenje i toplih maminih ruku. Do mene dopiru glasovi:

„Silvia, uzmi stolnjake i pazi da ti ne padnu na pod i uprljaju se.“

„Margareta, uzmi ona dva srebra svijećnjaka i dobro ih ispoliraj. Krpica za poliranje nalazi se u ladici ispod.“

„Annet, gdje ste do sad, požurite u kuhinju.“

„Da gospođo.“

„Što čekate, idite. Napunite bakrenu posudu vodom i počnite guliti povrće.“

„Martine, što ti radiš u kući, nisi li obećao kupiti božićne drvce?“

„Idem, idem.“

Čujem kako se ulazna vrata zatvaraju. U rukama nosim teški materijal tamno plave boje koji samo što mi nije skliznuo niz ruke. Ulazim u salon u kom je bio dugački stol. Mama je već bila u prostoriji kad sam ušla.

„Silvija dušo, nije li ti to preteško. Spusti to ovdje na stolicu.“

Posjela me krilo i iz pregače je izvadila svježe pečeni medenjak.

„Probaj, reci mi kakav je. Ako ti kažeš da je dobar onda ćemo ga poslužiti ako ne moram peći nove.“

Pogladila me po obrazu dok se medenjak topio u ustima. Zadovoljno sam mljackala

„Mama, dobar je, ne trebaš peći nove.“

„Divno“, poljubila me u vrh čela i počela je odmatati komad platna koji sam donijela.

„Katarina, zašto si joj dala kolač da ostavi mrvice po podu. Nikad ju nećeš naučiti disciplini budeš li tako popustljiva.“

Mama se samo smješkala, nije joj ništa odgovorila.

„Silvia, odi i donesi salvete koje sam izvadila iz ormara i reci Margareti da požuri s laštenjem svijećnjaka.“

Do kraja sam pojela ukusni medenjak i zaputila sam se prema sobi u kojoj su bile salvete. Margareta je laštila svijećnjake. Ruke su joj bile kao u dimnjačara. Počela sam joj se rugati. Dohvatila sam naramak salveta i potrčala sam kroz hodnik kad me je na pola puta do salona dohvatila. Salvete su popadale, a nas dvije nastavila smo se valjati po podu.

„Silvija, Margareta, što ste to napravile?“ Gledala nas je iz ptičje perspektive.

„Za kaznu nećete s tetkom Martinom kititi božićno drvce.“

388740_2270261243220_75465192_n